Izložba kao pokušaj političke manipulacije

Neki dan uputio sam se u Galeriju Nova u Teslinoj ulici, ne toliko potaknut naslovom izložbe, Otpisane, nego podnaslovom, povodom 20. godišnjice Oluje. Kakve veza postoji između knjiga koje su tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća otpisivane iz knjižnica u Hrvatskoj i hrvatske vojne pobjedničke operacije Oluja, kojom se Hrvatska oslobodila velikosrpske agresije na Hrvatsku? To pitanje mučilo me više od svega.

Kada sam došao u Galeriju Nova, zatekao sam jednu osobu kako na stroju skenira knjigu, a na zidovima sam ugledao ispisane neke rečenice iz knjige Ante Lešaje Knjigocid – uništavanje knjiga u Hrvatskoj devedesetih (Zagreb, 2012). Prema mišljenju Ante Lešaje hrvatske je knjižničare početkom devedesetih godina zahvatila isključivost prema svemu i svačemu, a posebno su njegovali: isključivost prema Jugoslaviji kao državnoj zajednici, isključivost prema socijalizmu kao ideologiji i praksi, isključivost prema NOB-u i antifašizmu, isključivost prema Srbima kao narodu, isključivost prema radničkoj klasi i isključivost prema bilo kojem izrazu neslaganja s postojećom politikom.

Zaista je teško objasniti zašto su hrvatski knjižničari tako pomahnitali devedesetih godina: em je SFRJOT bila primjer demokratskih sloboda, em si u knjižnicama mogao naći knjige različitih ideoloških sadržaja – knjižnice su jednako nabavljale i marksističku i religijsku knjigu, em su u knjižnicama knjige svih SFRJOT-naroda bile ravnopravno zastupljene, em knjižnice nisu poznavale ni zabranjene knjige ni zabranjene autore – dobro, možda par njih je i bilo zabranjeno, možda je nekoliko autora i strijeljano, ali revolucija traži i žrtve, to je normalno. Sve to zbunjuje, pogotovo stoga što se Hrvatska mirnim putem odvojila od lijepe države SFRJOT, tvrđave demokratskih sloboda, što nitko nije poginuo, što nije bilo rata, što nije ni jedna hrvatska knjižnica uništena u ratu…

Knjige se na izložbi vode kao otpisane iako se nalaze u hrvatskim knjižnicama

Zbunjen tim fenomenom neobjašnjivo pomahnitalih hrvatskih knjižničara, stao sam pred dva uredska stola, na kojima je bilo razbacano nekoliko desetaka knjiga, vjerojatno kao primjeri knjižničarske mahnitosti. Izvadio sam olovku i malu bilježnicu na kojoj je pisalo INFORMATIVKA te počeo zapisivati naslove knjiga iz dva razloga: da bih provjerio da li stvarno tih knjiga nema u hrvatskim knjižnicama – jer bi to bio jedini logičan razlog za skeniranje knjiga, i drugo, nadao sam se da će osoba koja je skenirala knjigu, u duhu SFRJOT-demokratskih sloboda, reagirati na moje zapisivanje u bilježnicu i doći do mene provjeriti što ja to radim te da ću tako dobiti lijepu priliku popričati s osobom koja brani tekovine SFRJOT-demokratskih sloboda. I tako sam počeo pisati naslove pojedinih knjiga: Georges Poulet: Čovek, vreme, književnost, Nolit, Beograd, 1974; Aleksa Mikić: Priče o malim borcima, Mladost, Zagreb, 1966; Ivan Kušan: Lažeš Melita, Prosveta, Beograd, 1965, Žene Hrvatske u Narodnooslobodilačkoj borbi, Glavni odbor Saveza ženskih društava Hrvatske, 1955; Ivo Vojnović: Dubrovačka trilogija, Nolit, Beograd, 1963; Italo Calvino: Markovaldo ili godišnja doba u gradu, Nolit (Biblioteka Raspust), Beograd, 1980; Aleksandar Tišma: Knjiga o Blamu, Svjetlost, Sarajevo, 1990; Stevo Drakulić: Stanišin lov, Prosvjeta, Zagreb, 1990; Deveti kongres Saveza komunista Jugoslavije, Beograd, Kultura, 1969; Oskar Davičo: Pesma, 3. izd., Nolit, Beograd, 1956… Marljivo sam zapisivao, kad, kao što sam i očekivao, u duhu SFRJOT-potrebe za nadzorom svega „sumnjivog“ prišao mi je gospodin koji je skenirao knjigu.

– Pokušavam shvatiti po kojoj su logici knjige otpisivane, rekoh, pokušavajući skinuti sumnju sa sebe.

– Pa vidite na zidu ispisana načela isključivosti, koje je ustanovio Ante Lešaja!

– Da, rekoh, ipak se čudim da je otpisana Kušanova Lažeš Melita, tiskana u Beogradu. Kušan je hrvatski autor.

– Otpisivana je knjiga na ćirilici i ono što je tiskano u Srbiji, reče istražitelj.

– Šteta, rekoh, nama su važne sve hrvatske knjige tiskane u drugim državama.

Istražitelj je zašutio, nije mu, čini se, odgovaralo da je Srbija strana država. Pozvao me da čitam Lešaju i da mu donesem knjige tiskane u Srbiji, ako ih imam, pogotovo Nolitove. Rekao sam da hoću.

Kada sam otišao doma, provjerio sam u e-katalozima knjižnica u Hrvatskoj imaju li hrvatske knjižnice navedene naslove otpisanih knjiga, no sve navedene knjige našao sam u katalozima hrvatskih knjižnica. Znači, naslovi i izdanja nisu otpisana. U čemu je onda problem? Možda je zapravo problem u žalu za bratstvom i jedinstvom među SFRJOT-narodima? Ali to se bratstvo u doba SFRJOT-komunizma i nije baš poštovalo. Primjerice, provjerio sam nabavu knjiga u 1980. u Gradskoj knjižnici u Zagrebu. Uzeo sam inventarnu knjigu i provjerio razdoblje iz 1980, razdoblje u kojemu je nabavljeno 580 knjiga. Od toga je broja 270 knjiga tiskano u Hrvatskoj, a samo 250 u Srbiji. Ostale knjige tiskane su u drugim SFRJOT-republikama. Znači, umjesto da se nabavi 270 knjiga iz Srbije, nabavilo se samo 250, što nije bilo u duhu bratstva između dva naroda. Mirisalo mi je to na hrvatski nacionalizam.

Inače, Gradska knjižnica u Zagrebu vodila je u vrijeme SFRJOT tešku bitku protiv nabujale hrvatske nacionalističke kulture pa su stoga u zagrebačkoj Gradskoj knjižnici vađeni iz kataloga za članove listići starih i rijetkih hrvatskih knjiga, tako da članovi Gradske knjižnice ne bi možda pomislili, listajući katalog, da je hrvatska kultura bogatija od srpske.

Unatoč umnim naprezanjima, nisam shvatio zašto su hrvatski knjižničari 90-ih godina pomahnitali, ali sam, sav oduševljen, uspio shvatiti zašto je u podnaslovu izložbe piše „povodom 20. obljetnice Oluje“. Jer, kao što su pomahnitali hrvatski knjižničari iz čista mira otpisali sve što je srpsko i komunističko, tako je i pomahnitala hrvatska vojska otjerala iz Hrvatske Srbe, koji su mirno živjeli u Hrvatskoj kao i svaka druga manjina. Na kraju, shvatio sam i zašto HTV Dnevnik daje veliki publicitet izložbi nekoliko desetaka knjiga razbacanih na dva uredska stola, knjiga čiji ni jedan naslov ni izdanje nisu otpisani, a nije dao nikakav publicitet ni jednoj od deset izložaba hrvatskih kršćanskih knjiga, koje sam postavljao u predvorju Gradske knjižnice unutar programa Pasionske baštine. Pa neće valjda reklamirati hrvatski kulturni nacionalizam? Borba protiv nabujaloga hrvatskog kulturnog nacionalizma treba biti trajna, uvijek HTV Dnevnik mora biti budan!